Put učenja korak 1 od 5

Logika kroz povijest

Povijesni presjek logike.

Što je logika?

Što je logika i čime se bavi nije sasvim jednostavno pitanje ako definiranju ne pristupimo pragmatično. Najšira i najjednostavnija definicija logike glasi:

Logika je disciplina unutar filozofije koja se bavi valjanošću izrečene ili napisane misli.

Školski udžbenici ne nude takvu jednostavnu definiciju logike. Primjerice, Gajo Petrović definira logiku kao znanost o oblicima valjane misli1, a zatim je dopunjuje kao znanost o oblicima valjane misli i o metodama spoznaje.

Davor Lauc i Zvonimir Šikić logiku definiraju kao znanost i disciplinu2, a Srećko Kovač3 logiku ne pokušava definirati, nego nabraja čime se sve bavi.

Enciklopedijska definicija logike obuhvaća i sintetizira Kovačevu i Petrovićevu definiciju određujući logiku kao temeljnu filozofsku disciplinu koja se bavi ispravnim oblicima mišljenja, poimanja, suđenja i zaključivanja, te je stoga polazište i nužni temelj svake valjane spoznaje.4

Takva definicija izričito navodi logiku kao disciplinu, no ne odgovara na pitanje bavi li se logika samo formalnim uvjetima valjanosti misli.

Formalizam i antiformalizam

U svijetu alternativnih činjenica potreba za otkrivanjem ili uočavanjem istine nikada nije bila izraženije. Postoji li istina, kakva je, je li dohvatljiva i tko je garant istine, nisu pitanja koja muče čovječanstvo 21. stoljeća. U toj potrazi za istinom, logika ima svoj nemjerljiv doprinos, no ostavlja se pitanje je li dužnost logike proučavati istinitost izrečenog ili proučavanje valjanost zaključaka? Ili možda i jedno i drugo?

Trilema je dijelom još uvijek otvorena – logičari koji smatraju da se logika uglavnom treba baviti uvjetima valjanosti argumenata nazivaju se formalistima. Formalisti smatraju da se dokazi mogu izvesti logičkim, aksiomatskim (deduktivnim, unaprijed postavljenim pravilima) kalkulacijama, putem standardiziranih varijabli koje nisu vezane uz značenje ili sadržaj (takve je ideje podržavao matematičar David Hilbert, koji je matematiku i geometriju htio postaviti na jasna i neproturječna logička načela, kao i Gottlob Frege, Hilbertov suvremenik, koji je smatrao da iz logike trebaju proizaći matematički aksiomi – Hilbertova biografija te tekst o njihovoj „svađi“). Njima se suprotstavlja, kako ga naziva Gajo Petrović, pravac sadržajne logike ili antiformalisti.

Antiformalisti zastupaju sljedeće: logika ne treba proučavati samo oblike valjanosti misli i zaključaka, nego i istinitost misli. Početnike u logici vrlo često zbunjuje razlika između valjanosti i istinitosti argumenta. Primjerice:

  • Svi ljudi su kornjače
  • Marko je čovjek
  • —————————-
  • ∴ Marko je kornjača

Navedeni silogizam može djelovati neispravno (jer je zaključak neistinit). No, s formalne strane, silogizam je valjan iako je jedna premisa i zaključak neistinit. Zaključak je izveden sukladno pravilima logičkog rezoniranja. Kada bismo bili antiformalisti, takve bismo argumente odbacivali kao besmislene jer nemaju uporište u našem svijetu, ne postoje. Uz to, neki bi antiformalisti tražili kontekst u kojemu su izrečene premise te u kakvom su odnosu s ostalim, općim znanjem. U grubo rečeno, formalisti uglavnom pripadaju analitičkoj struji filozofije, antiformalisti naginju kontinentalnom smjeru čiji neki predstavnici drže validnim mogućnost da iz lažnih premisa može slijediti istinita konkluzija. Primjerice:

  • Mačke su sisavci
  • Tigrovi su sisavci
  • —————————-
  • ∴ Tigrovi su mačke

U ovom primjeru zavode nas istinite premise i istinit zaključak. Formalist se s time ne bi složio i možda bi u šali odgovorio da je puka slučajnost što je zaključak istinit, kao što je puka slučajnost da zadatak 1 × 1 + 2 = 3 daje isti rezultat bez obzira na to hoćemo li prvo zbrajati ili množiti (matematička pravila nalažu da se množi prije zbrajanja).

Pojednostavljeno rečeno, logika je do 20. stoljeća bila usko povezana s kritičkim promišljanjem i govorništvom, dijelom u službi razotkrivanja retoričkih figura koje djeluju istinito i valjano, a zapravo su pogreške u razmišljanju. Takvu logiku danas nazivamo neformalnom logikom5, a svoje je mjesto u logici čvrsto zauzela 70-ih godina prošlog stoljeća djelom „Logic and Contemporary Rhetoric“ Howarda Kahanea [više o neformalnoj logici: poveznica]. Neformalna logika prisutna je još od Aristotela (iako je on oblikovao i temelje formalne logike svojom silogističkom, odnosno pojmovnom logikom6). Neformalna logika argumente promatra kroz prizmu vjerojatnosti i uvjerljivosti. Uvažava kontekst rasprave i vrstu razgovora (je li riječ o ispitivanju ili pregovaranju) i ne odvaja logički jezik od prirodnog onako kako to čini formalna logika.

Formalna logika, baš kao i matematika, želi odvojiti sadržaj od forme. Ona zapravo na naše iskaze, tvrdnje i zaključke želi gledati kao na matematičke formule.

Logika kao disciplina ili kao znanost?

Znanost je sustav koji se zanima za fizikalni svijet i njegove fenomene te koji podrazumijeva nepristranu opservaciju i sistematično eksperimentiranje. U općenitom smislu, znanost uključuje potragu za znanjem obuhvaćajući općenite istine ili djelatnosti fundamentalnih zakona.7

Raščlanimo definiciju znanosti na nekoliko ključnih dijelova: zanima se za fizikalni svijet i njegove fenomene; sistematično eksperimentiranje; potraga za […] fundamentalnim zakonima. Logika se ne bavi neposredno fizikalnim svijetom i njegovim pojavama, no uključuje kognitivni aparat. Ipak, kognitivni aparat nije u središtu logičkog istraživanja. Zato se u definiciji logike naglašava imenica misao.

Kao što smo istaknuli, logika se ne bavi oblicima valjanog mišljenja. Proučavanje procesa (raz)mišljanja, tema je kojom se bave psiholozi u okvirima kognitivne psihologije.

Kada bismo prihvatili da je logika znanost, što bi u praksi značilo sistematično eksperimentirati? Očito je da u logici ne postoje aparati i alati kojima bismo proveli eksperiment. Logika može provoditi misaone eksperimente, no još je otvoreno pitanje imaju li misaoni eksperimenti jednaku vrijednost i status kao fizikalni.

Iako se logika ne bavi fizikalnim silama, pretpostavka jest da je zaključivanje po racionalnoj osnovi, prirodni zakon koji će se potvrditi (prije ili kasnije) i u empirijskoj sferi dokazivanja. Logika uistinu traži zakonitosti valjanosti pa je u tom smislu u ravni sa znanostima kao što su fizika, kemija, biologija itd. koje traže djelatnosti fundamentalnih zakona. U tom smislu, možda bi bilo prikladnije logiku definirati kao disciplinu.

Disciplina je zasebno, sustavno i dosljedno područje unutar određene znanosti.

Suvremenu logiku mogli bismo svrstati u discipline jer ima izgrađen sustav kojim razlikuje valjane misli od nevaljanih i pomaže u otkrivanju istine. Pomoću istog sustava logičari i filozofi kritički promišljaju o samoj logici i unapređuju je. Logika je zasebna disciplina kada se bavi sama sobom ili kada razrađuje logičke sustave za primjenu u drugim znanostima (npr. primjena propozicijske logike u informatici u obliku logičkih sklopova), no kada se koristi kao alat kritičkog promišljanja, riječ je o primijenjenoj logici, koja svoje mjesto ima u svakoj znanosti ili disciplini. Gajo Petrović takvu logiku naziva „filozofsko-logička logika“.8

Logika između matematike i filozofije

Moderna logika (dakle logika s kraja 19. i početka 20. stoljeća) povezana je s matematikom. Možemo reći da je matematika inspirirala logiku u potrazi za novim smjerom racionalnog zaključivanja, no isto tako matematika ne bi bila moguća bez logičkog zaključivanja.

Kao što smo već rekli, Frege i Hilbert htjeli su prije svega stvoriti novi logički sustav iz kojeg bi se na racionalan način mogli izvesti matematičko-geometrijski aksiomi.

Takvo je nastojanje otvorilo put tzv. matematičkoj logici, koja nije matematika u punom smislu riječi, poput one kojom računamo kvadraturu stana. Riječ je o sustavu koji sadrži matematička načela: npr. termini se mogu zamijeniti varijablama i simbolima s kojima računanjem dolazimo do zaključka.

Mogućnost odvajanja sadržaja od forme s kojom se može računati možda je najjasnija i najvažnija poveznica matematike i logike.

Matematičaru je u načelu svejedno za što će se određena formula iskoristiti; bitno je da daje rezultat. Kao što geometrija crtežima upućuje na rješenje, tako i u logici pomoću Eulerovih (Leonhard Euler) [više o Eulerovim dijagramima: poveznica], a kasnije i Vennovih dijagrama (John Venn) [više: poveznica] možemo utvrditi je li argument valjan.

Srodnost matematike i logike najočitija je u informatici, koja je temelje računala izgradila na načelima formalne logike. Svi računalni procesori rade na načelu tzv. logičkih sklopova, koji primjenjuju Booleovu algebru (i provjeravaju je li dana propozicija istinita ili nije).9

Logika kroz povijest

Povijest logike možda je najbolje proučavati problemski, kako bi se uočilo zašto su inovacije bile nužne kada postojeći sustav nije rješavao probleme znanosti i filozofije. S druge strane, problemski pristup može biti zbunjujući jer bi se nužno moralo preskakati razdoblja.

Iznoseći npr. nedostatke Aristotelove podjele sudova, morali bismo uključiti Kanta, koji se javlja više od dvije tisuće godina kasnije. Radi jednostavnosti povijesti ćemo pristupiti kronološki i za svakog filozofa naznačiti kako je pridonio logici.

Predsokratovci, koji su djelovali u 6. i 5. stoljeću prije nove ere, svoje su spoznavanje svijeta započeli argumentacijom i kritičkim promišljanjem. Logički sustav tada nije postojao, ali očito je da su ondašnji mislioci razlikovali uvjerljiv argument od neuvjerljivog. Smatrali su da temelj znanja i spoznaje nisu uvriježeni grčki mitovi, nego samo istina do koje se dolazi spoznajom zakonitosti u prirodi.

Svaka je škola, naravno, imala svoje učenje o tome što je istina i kako se do nje dolazi. No svaka je škola isto tako kritički promišljala o svakodnevnim istinama.

Srednjovjekovni filozofi vjerovali su da je Parmenid iz Eleje (današnje Velije na jugu Italije, utemeljitelj elejske škole) izmislio logiku boraveći u Egiptu.10

Pretpostavlja se da je neki logički sustav preuzeo od pitagorejaca, jer je poznato da je imao pitagorejskog učitelja. Povijest pitagorejske škole u tom razdoblju još je uvijek nedovoljno poznata i istražena, pa takvo određenje početka logike pripada legendi.

No ono što je poznato kod pitagorejaca, jest Zenonovo promišljanje o brzonogom Ahileju i sporoj kornjači, vječitoj pobjednici u njihovom međusobnom utrkivanju.

Primjerom utrke kornjače i Ahileja Zenon ukazuje na apsurdnost naših uvriježenih vjerovanja. Da bi Ahilej sustigao kornjaču, mora prijeći npr. 10 metara. Kornjača u toj utrci uvijek ima neku prednost.

Da bi Ahilej prošao tih deset metara, on nužno mora proći prvih pet metara; da bi došao do tih pet metara, morao bi proći prvo dva i pol metara, pa upola od toga, pa jednu trećinu od toga i teoretski, morao bi proći beskonačno puno točaka koje se nalaze od startne linije do linije od deset metara na kojoj je smještena kornjača.

Problem je u tom beskonačnom nizu točaka do desetog metra: kada bismo deset podijelili s beskonačno mnogo, dobili bismo nulu. Iz te očite matematičke istine možemo i moramo zaključiti da će Ahilej prijeći nula metara, tj. da se uopće neće kretati (na što je Zenon i upućivao – kretanja nema, sve miruje).

Ovakav primjer uzima se kada se želi ilustrirati logička pogreška Reductio ad absurdum koja objašnjava pojavu dovođenja apsurdnog zaključka ili kontradikcije iz priloženih premisa. Reductio ad absurdum se kao logička pogreška detektira tek znatno kasnije, no iz primjera je jasno da je ona odavno poznata.

Sofisti su također upućivali na nužnost racionalnog zaključivanja pri iznošenju moralnih tvrdnji. Poznati su, naravno, po retoričkim trikovima kojima su u raspravi htjeli pobijediti ili „nešto dokazati“, no njihova je zasluga što je argument postao središnja figura rasprave.

Njihova je zasluga (u prvom redu Protagorina) i to što su razvrstali vrste izjava. Protagora navodi da postoje pravni argumenti, molitve, pitanja i odgovori. Nadalje, Prodik (pripadnik starijih sofista, odnosno prve generacije sofista) smatra da bi riječ trebala imati samo jedno značenje (dvoznačnost je put u pogrešan zaključak – vidi logičke pogreške).

Budući da je, prema predaji, Sokrat odlazio na predavanja starijih sofista, lako je zamisliti da je od njih preuzeo ideju argumentiranja i jasnog definiranja pojmova. Dovođenje zaključaka do apsurda i ukazivanje na proturječja Sokrat je razradio svojom majeutičkom metodom.

Sokratovci, posebno megarska škola (nazvana po gradu Megari blizu Atene), također su se bavili logikom. Pretpostavljali su da je osnovni element zaključivanja sama izjava, odnosno propozicija, koja može biti istinita ili lažna. Zanimljivo je da se propozicijska logika ponovno javlja tek s Leibnizom u 17. stoljeću i zatim u 19. stoljeću s Booleom i De Morganom.

Megarska se škola u literaturi povezuje sa stoicima, koji su djelovali nakon Aristotela, no budući da su učili od Megarana, vjeruje se da su imali slične ili iste poglede na logiku. Stoik Hrizip svoja je logička istraživanja sabrao u 311 od ukupno 705 knjiga. Nažalost, sva su njegova djela izgubljena.11

Platon je promišljanje o smislenim izjavama doveo na novu razinu. Smatrao je da potpuna rečenica (logos) mora imati imenicu i glagol (bez toga sud ne bi bio sud). Pokušavao je pronaći ono apstraktno u konkretnim rečenicama.

Razumno je pretpostaviti da je takvo razmišljanje išlo paralelno s razrađivanjem dijalektičke metode (uočavanja proturječnosti), za koju je Platon smatrao da može više pridonijeti otkrivanju istine ili problema nego samostalno istraživanje teme.

Sustavna logika počinje tek s Aristotelom, čiji je doprinos logici golem. Sustavno je proučavao odnose pojmova i njihovo definiranje te je klasificirao sudove.

Od predsokratovaca do Aristotela trebalo je više od stotinu godina da logika dosegne zavidan stupanj razvoja i apstraktnosti. Nakon toga se stoljećima tek neznatno mijenjala i nadopunjavala.

Aristotel je prvi klasificirao sudove po kvantiteti, kvaliteti i modalitetu (podjela po relaciji dolazi tek kasnije, s Teofrastom). Po kvantiteti sudovi mogu biti: Svi ljudi su dobri (univerzalni), Neki ljudi su dobri (partikularni), Sokrat je dobar (singularni).

Po kvaliteti sudovi mogu biti afirmacijski (Svi ili neki jesu dobri) i negacijski (Nijedan nije dobar; Neki nisu dobri). Modalni sudovi mogu biti apodiktički – Svi ljudi su nužno pametni; asertorički – Svi ljudi su dobri; problematski – Svi ljudi su vjerojatno dobri.

Aristotel je očito smatrao da su gradivni blokovi, „atomi“ suda, subjekt i predikat, koji su u specifičnoj vezi i sami su po sebi pojmovi. Pojmovi se mogu zamijeniti općenitijim izrazima, a redoslijed pojmova unutar suda, smatrao je Aristotel, bitan je za valjanost zaključka.

Njegova je logika zato dobila naziv pojmovna logika. Neki je nazivaju silogističkom logikom (silogizam na grčkom znači racionalan zaključak). Aristotel je smatrao da (valjan) zaključak mora slijediti zadana, utabana načela – u većini slučajeva to znači da moraju postojati dvije premise i jedan zaključak. Silogizam izgleda ovako:

  • Svi ljudi su dobri
  • Marko je čovjek
  • —————————-
  • ∴ Marko je dobar

Oblik silogizma nikada se nije mijenjao, ali se nadograđivao. Kada malo bolje razmislimo, rijetko je koji argument oblikovan tako da ima dvije premise i jedan zaključak. Ponekad imamo više premisa i jedan zaključak, a ponekad samo jednu premisu i jedan zaključak. Upravo su takvi praktični problemi potaknuli razvoj logike.

Nakon Aristotelove smrti Teofrast je preuzeo vođenje peripatetičke škole. Njegov doprinos pojmovnoj logici vidljiv je u proširenju Aristotelove podjele sudova. Teofrast je smatrao da se sudovi mogu promatrati i po relaciji. Dakle, kada imamo sud Marko je čovjek, predikat i subjekt povezani su isključivo kopulom (riječju koja je najčešće glagol sa značenjem postojanja – npr. on je dobar).

Takav se sud naziva kategoričkim, pa i zato neki Aristotelovu logiku nazivaju kategoričkom logikom. Postoji još hipotetski sud, sastavljen od antecedenta i konsekventa (ako kiša pada, ulice su mokre) te disjunktivni sud (bit će slatkiša ili će padati kiša).

Rimski filozofi poput Boecija i Galena prihvatili su Aristotelovu ideju o odnosima među sudovima, koje danas, možda ponajviše zahvaljujući Boeciju, vidimo uobličene u tzv. logičkom kvadratu. Logički kvadrat bio je poznat već u 2. stoljeću, no pravo priznanje dobio je tek preko Boecija u srednjem vijeku.12

Pojava logičkog kvadrata upućuje na želju istraživača da pojednostave uočavanje logičkih pogrešaka. I njima je (kao i prosječnoj osobi) bilo očito da se lako može doći do pogrešnog zaključka, pa se ondašnjim filozofima vjerojatno javila potreba za sustavom razmišljanja koji je jednostavan, jasan i lako upotrebljiv.

Problem s logičkim kvadratom nastaje kada u sudove uključimo prazne skupove. Recimo da su svi S ujedno P, pri čemu je S prazan skup. Tada nema elemenata koji bi pripadali P, pa ne možemo zaključiti ni da neki S pripadaju P, jer je skup prazan.

Taj se problem otvara tek s modernom logikom. Galenov doprinos, barem prema tradiciji, bilo je otkriće četvrte figure silogizma (iako je Galen četvrtu figuru izričito odbacio).

Srednjovjekovna logika u biti je aristotelovska logika, dijelom pojednostavljena i prilagođena boljem razumijevanju. Srednjovjekovni logičari prvi su sudove po kvantiteti i kvaliteti označili simbolima. Univerzalno-afirmativni sud označili su malim slovom a, univerzalno-negativni slovom e, partikularno-afirmativni slovom i, te partikularno-negativni slovom o.

Time je svaki valjani silogizam (modus) mogao dobiti svoje ime. Primjerice, silogizam, odnosno modus Barbara označava onaj silogizam koji ima dvije univerzalno-afirmativne premise i jednu univerzalno-afirmativnu konkluziju.

Silogizam Baroco ima prvu premisu izraženu univerzalno-afirmativno, a drugu premisu i konkluziju partikularno-negativno. Da bismo iz imena silogizma iščitali kvantitetu i kvalitetu sudova, dovoljno je izostaviti sve suglasnike, npr. (Barbara – a, a, a; Baroco – a, o, o).

Nešto posve novo u logici donose renesansa i filozofija Francisa Bacona, koji je smatrao da sama silogistička dedukcija nije dostatna za napredak. Predložio je indukciju kao novo oruđe koje donosi novu spoznaju, iako ne jamči sigurnost, pa ni istinitost. No svakako je prozor u nešto novo.

Valja uzeti u obzir kontekst u kojem indukcija nastaje – skolastičari su tada deduktivnim zaključivanjem potvrđivali svoje teze, koje su bile same sebi svrha.

Te teze nisu donosile nove informacije (što je i problem deduktivne logike), pa napredak nije bio moguć. Baconova indukcija nije bila savršena, no snažno je utjecala na oblikovanje moderne logike, tj. moderne indukcije razvijene u 19. stoljeću u radovima J. S. Milla, A. Baina i drugih13.

U 16. stoljeću, u vrijeme drugog crkvenog raskola, francuski logičar Petrus Ramus među prvima je smatrao da se singularni sudovi moraju tretirati kao univerzalni te da silogizam kao oblik razmišljanja treba napustiti u korist Euklidove matematike.

Njegova je kritika u djelima Dijalektika i Reforma bila toliko provokativna da su mu zabranili predavati takvu logiku na Sveučilištu u Parizu14.

Rasprave racionalista i empirista obilježile su 17. i 18. stoljeće. Logika se tada nije intenzivno proučavala i više je bila zanimanje filozofa drugog reda ili učenika znamenitih filozofa. Najveći je doprinos dao Gottfried Leibniz, koji je logiku proučavao na propozicijski način, uvodeći simbole i ističući važnost načela dovoljnog razloga kao temelja logike.

U 18. stoljeću Aristotelova se logika dodatno uvažava kroz promišljanja o gramatici i jeziku filozofa iz Port-Royala, Descartesovih učenika Antoinea Arnaulda i Pierrea Nicolea. Njihov je doprinos u tome što su nastavili Ramusovu težnju za pojednostavljivanjem pravila silogizma15. Valja napomenuti da je Aristotel zamislio tri16 figure.

Kant je nadopunio Aristotelovu podjelu sudova dodavši po kvaliteti limitativne sudove. Limitativni sudovi imaju pozitivnu kopulu i negirani predikat (npr. Marko je nemaran umjesto Marko nije maran). Lauc i Šikić smatraju da je takav dodatak samo posljedica Kantove želje za simetrijom17.

Kant je naglasio i nužnost načela proturječnosti, koje ne dopušta da jedan predmet bude i svoja suprotnost. Dakle, nije moguće da P i ne-P budu istodobno istiniti; takva bi tvrdnja kršila temeljno logičko i racionalno načelo.

Iz ovog kratkog prikaza, vidljivo je da se logika od Aristotela i stoika nemalo mijenjala. U pravilu, ona se nadopunjavala. S Leibnizom logičari su se okretali matematičkim pa čak i slikovnim simbolima ne bi li bolje objasnili odnose između propozicija, subjekta i predikata.

Tomu je pridonio matematičar i logičar iz 18. stoljeća Leonhard Euler, koji je osmislio grafički prikaz odnosa pojmova, subjekta i predikata te relacija između premisa i zaključka.

Problem s grafičkim, geometrijskim prikazivanjem nastaje pri samom crtanju argumenta. Ako je argument nevaljan, Eulerov dijagram može se nacrtati na dva načina (što argument jasno diskvalificira kao nevaljan). Problem je u tome što filozof ili logičar ne mora biti svjestan da postoji još jedan, drugačiji prikaz argumenta.

Ta je dvojbenost dovela do razvoja dijagrama Johna Venna, koji pak postaju vrlo nepregledni kada pokušamo nacrtati velik argument, polisilogizam (više silogizama spojenih u jedan argument). Vennov dijagram nastao je kako bi zornije pokazao valjanost i nevaljanost, ali na kraju i on dovodi do zbrke i nepreglednosti.

Aristotelova logika imala je pedagošku notu: Aristotel je logikom htio naučiti ljude kako pravilno misliti. Moderna logika, ponajviše djelom Formalna logika Augusta De Morgana iz 19. stoljeća, pokušala je obuhvatiti svaki izraz prirodnog jezika koji bi se mogao svesti na računske simbole. Između ostalog, time se htjela provesti svojevrsna mehanizacija mišljenja koja bi uvijek vodila do savršeno izvedenih zaključaka.

U načelu se htjelo „izračunati“ je li nešto istinito i/ili valjano. Matematičari i logičari tog vremena bili su fascinirani naglim znanstvenim napretkom, koji ne bi bio moguć bez matematike, pa su pokušali preuzeti matematički način razmišljanja kako bi i sami ostvarili značajniji napredak18. Velik doprinos računskoj ideji logike dao je još jedan Britanac, George Boole. Njegova je algebra danas nezamjenjiv temelj računalnih procesora.

Prikaz razvoja simboličke logike:
Grafički prikaz razvoja simboličke logike

Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće logika se počela razvijati isključivo u novom smjeru. Aristotelova logika više nije bila idealan sustav koji treba tek malo poboljšati; razvijao se i „uštimavao“ logički sustav nadahnut matematikom, koji ujedno potvrđuje matematičke aksiome. Za to su u prvom redu zaslužni John Venn, Gottlob Frege, Giuseppe Peano, Georg Cantor, Bertrand Russell, Ludwig Wittgenstein itd.

Riječ je o vremenu u kojem su se afirmirale istinitosne tablice, a logička se semantika promatrala kroz prizmu teorije skupova. Potom se usustavila logička simbolika i težište se s propozicijske logike premjestilo na predikatnu.


Literatura:

  • 1. Petrović, Gajo, “Logika”, 27. izdanje, Element, Zagreb, 2015. godina, str. 10–17 ↩
  • 2. Lauc, Davor; Šikić, Zvonimir, “Logika – udžbenik logike za 3. razred gimnazije”, Školska knjiga, Zagreb, 2014. ↩
  • 3. Kovač, Srećko, “Logika za gimnazije”, 15. izdanje, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2016. godina ↩
  • 4. Opća enciklopedija, URL = http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=36988 ↩
  • 5. Groarke, Leo, “Informal Logic”, The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Spring 2017 Edition), Edward N. Zalta (ed.), URL = https://plato.stanford.edu/archives/spr2017/entries/logic-informal ↩
  • 6. Smith, Robin, “Aristotle’s Logic”, The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Spring 2017 Edition), Edward N. Zalta (ed.), URL = https://plato.stanford.edu/archives/spr2017/entries/aristotle-logic/ ↩
  • 7. The Editors of Encyclopædia Britannica, URL = https://www.britannica.com/topic/science ↩
  • 8. Petrović, Gajo, “Logika”, 27. izdanje, Element, Zagreb, 2015. godina, str. 17 ↩
  • 9. The Editors of Encyclopædia Britannica, URL = https://www.britannica.com/topic/Boolean-algebra ↩
  • 10. Spade, Paul Vincent; Dipert, Randall R., „Encyclopædia Britannica“, URL = https://www.britannica.com/topic/history-of-logic ↩
  • 11. Petrović, Gajo, “Logika”, 27. izdanje, Element, Zagreb, 2015. godina, str. 214. ↩
  • 12. Parsons, Terence, “The Traditional Square of Opposition”, The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Summer 2017 Edition), Edward N. Zalta (ed.), forthcoming URL = https://plato.stanford.edu/archives/sum2017/entries/square/ ↩
  • 13. Petrović, Gajo, “Logika”, 27. izdanje, Element, Zagreb, 2015. godina, str. 215. ↩
  • 14. The Editors of Encyclopædia Britannica, URL = https://www.britannica.com/biography/Petrus-Ramus ↩
  • 15. The Editors of Encyclopædia Britannica, URL = https://www.britannica.com/topic/history-of-logic/Modern-logic ↩
  • 16. Smith, Robin, “Aristotle’s Logic”, The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Spring 2017 Edition), Edward N. Zalta (ed.), URL = https://plato.stanford.edu/archives/spr2017/entries/aristotle-logic/. ↩
  • 17. Lauc, Davor; Šikić, Zvonimir, “Logika – udžbenik logike za 3. razred gimnazije”, Školska knjiga, Zagreb, 2014., str. 52. ↩
  • 18. The Editors of Encyclopædia Britannica, URL = https://www.britannica.com/topic/history-of-logic/Modern-logic ↩