Predikatna logika (logika 1. reda, priročna logika) uključuje najbolje iz svijeta pojmovne i propozicijske, odnosno iskazne logike. Dakle, predikatna logika obraća pozornost na odnose među pojmovima, ali zadržava matematičnost, kalkulativnost i simbolizam iskazne logike.
Predikatna logika u središte promatranja stavlja odnos predikata (predikatnog skupa) i subjekta.
Primjer:
Ljudi su dobri predikatnim jezikom iskazujemo ovako: Dobri(ljudi)
Ljudi su dobri prijatelji predikatnim jezikom pišemo ovako: Dobri(ljudi, prijatelji)
Kao što se vidi, formula počinje glagolom ili predikatom, a u zagrade pišemo subjekte i ostale dodatke predikatu: objekte, priložne oznake itd.
Za zapisivanje formula na predikatni način potrebno je osnovno poznavanje službe riječi u rečenici. Jasnije rečeno, trebamo znati što je u rečenici subjekt, što predikat, što objekt itd.
Primjer:
Ivan piše pismo Maji iz Zagreba.
Taj sud možemo izraziti kao Piše(Ivan, pismo, Maja, Zagreb).
Pojmovi unutar zagrada nazivaju se argumenti i može ih biti neograničeno mnogo.
No što činimo kada imamo kvantifikatore svi i neki?
Predikatna logika specifična je po tome što zapisuje i kvantifikatore, jer sud Neki lingvisti nisu dobri nije isto što i sud Nijedan lingvist nije dobar. Bez kvantifikatora u oba bismo slučaja dobili Nisu-Dobri(lingvisti), iako znamo da im je značenje različito. S kvantifikatorima razlika je očita: Svi-Nisu-Dobri(lingvisti) i Neki-Nisu-Dobri(lingvisti).
Kvantifikator svi pišemo ∀ (obrnuto A).
Kvantifikator neki pišemo ∃ (obrnuto E).
Prevođenje s prirodnog na predikatni jezik
Predikatni jezik na prirodni jezik gleda kao na izraze s određenim svojstvima ili na izraze koji opisuju odnos pojmova u sudu.
Postoje dvije vrste predikata: glagolski i imenski. Glagolski predikat čini glagol, prema potrebi s pomoćnim glagolom (je/su/ću).
Imenski predikat čini imenica ili pridjev uz pomoćni glagol.
Glagolski predikat predstavlja odnos između subjekta i ostatka rečenice te u pravilu prenosi radnju na ostatak rečenice. Npr. Sokrat trči u Atenu; majstor boji zid; Ivica je volio Maricu itd.
Imenski predikat pobliže određuje subjekt. Npr. Sokrat je jako pametan; ti si osjetio hladnu kišu.
Ovakva distinkcija može nam pomoći u prevođenju sudova s prirodnog jezika u jezik predikatne logike.
Kada odredimo predikat i njegovu vrstu, tražimo subjekt i ostale dijelove rečenice.
U sudu Aristotel je čovjek imamo imenski predikat je čovjek (koji samo određuje svojstvo). Kada bismo pisali punim nazivima, zapisali bismo ga kao na početku ovog poglavlja: Čovjek(Aristotel). No pokušajmo, u stilu matematike i propozicijske logike, konkretan sud podići na višu razinu apstrakcije koristeći samo simbole. Možemo napisati npr. Č(a) – po asocijaciji možemo razumjeti da je riječ o predikatu je čovjek koji se odnosi na subjekt Aristotel. Taj izraz možemo još više poopćiti tipičnom simbolikom propozicijske logike i zapisati H(x). Veliko početno slovo označava predikatnu konstantu. Ona može biti predikat, ali i imenica, zamjenica itd. ako je sud izrečen samo imenskim predikatom.
Predikatne konstante pišu se velikim slovom i u pravilu su to početna slova predikata. Malo slovo x jest individualna varijabla i kao takva može označavati bilo koji subjekt. Individualne varijable mogu biti x, y, z ili x1, y1 itd. Konkretna individualna varijabla, odnosno individualna konstanta, može biti bilo koje malo slovo abecede; obično je to početno slovo subjekta. Kao i individualne varijable, i individualne konstante mogu imati broj uz slovo.
Kada imamo samo jedan argument uz predikat (dakle samo jednu individualnu varijablu/konstantu), tada je riječ o jednovalentnom sudu. Analogno tome, više argumenata predstavlja n-valentni sud (dvovalentni, trovalentni itd.). U praksi to izgleda otprilike ovako.
Za početak sud zapišemo na predikatni način, zadržavajući pune izraze pojmova:
Je-čovjek(Aristotel)
Taj nam je korak bitan jer pokazuje koliko ćemo argumenata, tj. varijabli imati. Budući da je varijabla jedna:
Aristotel = A(x)
Je čovjek = Č(x)
U predikatnoj logici svaki pojam mora biti definiran. Npr. sintagma lijepi auto mora se razložiti na lijepi i auto, pa tek onda spojiti formulom.
A(x) čitamo x ima svojstva A. Rekli smo da malo x predstavlja individualnu varijablu koja može biti bilo što. Kada umjesto x stavimo npr. Aristotela, ona postaje individualna konstanta.
Stoga, ako imamo A(x = Aristotel), čitamo: Aristotel ima svojstva Aristotela. Malo je neobično i kontraintuitivno tako čitati, no kada promatramo iskaz Aristotel je čovjek, mi zapravo u skraćenom obliku kažemo sljedeće: svatko tko ima svojstva Aristotela jest Aristotel.
To su svojstva poput Aristotelova izgleda, imena, godina, inteligencije itd. Budući da je zapisano A(x), za x možemo staviti Peru i pročitati: Pero ima svojstva Aristotela. Tako je već razumljivije.
Isto načelo vrijedi i za Č(x): čitali bismo x ima svojstvo Č(ovjeka), pa umjesto x možemo staviti bilo koje ime. No takvo čitanje vrijedi samo za imenske predikate. Glagolski predikati definirani su sami po sebi predikatnom konstantom (dakle nekim velikim slovom).
Nakon što smo napravili svoj mali rječnik, tražimo kvantifikatore – svi ili neki. Sjetimo se iz pojmovne logike: naoko nekvantificirani sudovi zapravo su univerzalni. U tom je smislu sud Aristotel je čovjek isto što i za svaki x vrijedi: ako x ima svojstva Aristotela, tada x ima svojstva čovjeka.
Ili, na jeziku predikatne logike:
∀(x)(A(x) → Č(x))
Mogli bismo se upitati: zašto implikacija? Da bismo to objasnili, moramo se poslužiti teorijom skupova.
Gornju formulu možemo napisati i ovako: ∀x ∈ F (A(x) → Č(x)). Čitamo je: za svaki x koji je element domene F vrijedi: ako x ima svojstva A, tada x ima svojstva Č.
Ili: za svaki element Aristotel u domeni F, koja je skup ljudi, vrijedi: ako je istina da Aristotel ima svojstva Aristotela, tada Aristotel ima svojstva čovjeka.
Kada bismo umjesto implikacije napisali konjunkciju, što često padne na pamet, ∀x ∈ F (A(x) ∧ Č(x)), formulu bismo čitali: za svaki element u domeni F (ljudi) vrijedi da ima svojstva Aristotela i da je čovjek. Pitanje je jesmo li to doista htjeli reći, jer smo time rekli da u domeni ljudi postoji samo Aristotel koji je čovjek.
Uz egzistencijalni kvantifikator koristimo konjunkciju jer se on tiče samo jedne stvari unutar široke domene kao što su ljudi. Kada bismo egzistencijalni kvantifikator izrazili implikacijom, dobili bismo pogrešan rezultat, jer je implikacija istinita i kada je antecedent lažan. Dakle, ne bismo imali Aristotela, ali bismo imali konsekvens koji kaže da je Aristotel čovjek, a to nije istina.
Kod univerzalnog kvantifikatora to bi svejedno bila istina: iako unutar neke domene ne postoji x koji je Aristotel, za tu praznu domenu možemo zaključiti da je Aristotel čovjek. Isto tako možemo reći da je istinita tvrdnja svi automobili u garaži su upaljeni iako u garaži nema nijednog automobila. To je tzv. prazna istina, koja se odnosi na prazne skupove, o kojima možemo tvrditi bilo što.
Stvar je u tome da je prirodni jezik jezgrovit i podrazumijeva jako puno toga. Kao što smo rekli, Aristotel je čovjek znači: za svakoga sa svojstvima Aristotela (pod uvjetom da je to istina) vrijedi da je čovjek. Složili bismo se sa svime iz te rečenice; ona nije ni gramatički pogrešna ni neistinita, ali je jezično vrlo neekonomična. U sustavu predikatne logike ne smije biti nedorečenosti i ništa se ne smije podrazumijevati, pa je ekonomičnost manje važna.
U primjeru Svi muškarci vole jesti neki kruh imamo sljedeće:
Vole = V( ) – zagrade zasad ostavljamo prazne jer je riječ o glagolu koji opisuje odnos dvaju ili više elemenata, pa prvo trebamo definirati varijable.
Muškarci = M(x)
Kruh = K(y)
Vole = V(x, y) – kada smo otkrili da je predikat sastavljen od glagola voljeti, saznali smo da sud opisuje odnos ili relaciju između dvaju ili više elemenata. Tek kada smo definirali ostale varijable, mogli smo do kraja zapisati odnos voljenja muškarca i kruha.
∀(x) ∃(y)( M(x) → ( K(y) ∧ V(x, y) ) )
Prijevod: Za svako svojstvo x i za neko svojstvo y vrijedi ako je istina da x ima svojstva M-a onda, y ima svojstva K-a te V-u x i y pripadaju.
Za svaki x koji je muškarac i za neki y koji je kruh vrijedi ako je istina da muškarac ima svojstva muškarca onda, kruh ima svojstva kruha (i) te voli varijabla x koji je muškarac varijablu y koja je kruh.
Iako nije zadano, no varijabla x je mogla biti ime muškarca, pa bi rečenica mogla ići
Za svaki x koji je Ivica i za neki y koji je kruh iz dućana, vrijedi ako je istina da Ivica ima svojstva muškarca , onda kruh iz dućana ima svojstva kruha te voli Ivica kruh iz dućana.
Moguća procedura koja je u biti samo pokušaj prevođenja:
- Rastavi složenu rečenicu s više glagola na zasebne rečenice.
- Razlomi jednosložnu rečenicu na više rečenica AKO rečenica u sebi ima imenicu ili pridjev koja dodatno pojašnjava subjekt ili predikat. (Iskaz Marko je naporno trenirao = Marko je naporno i Marko je trenirao)
- Utvrdi označava li predikat relaciju ili subjektu pridodaje svojstvo. (Primjer svojstva: Marko je dobar = Dobar(Marko). Primjer relacije: kocka je iza piramide i kugle = Iza(kocka, piramida, kugla). Relacija obično uključuje više individualnih varijabli ili konstanti, dakle neće biti samo x u P(x), nego npr. P(x, y, …).)
- Označi pojmove koji su dio nekog drugog pojma (Svi ljudi su dobri = svi iz pojma, odnosno skupa ljudi nalaze se u skupu dobrih = Dobri(ljudi). Ili: Neki kišobran je iza nekog plavog stola = nešto iz skupa Kišobran u odnosu je sa skupom Plavi stol, a skup Plavi presijeca se sa skupom Stol.)
- Kada znamo odnose među pojmovima (skupovima), možemo ih kodirati u varijable (Kišobran(x), Stol(x) zato što je Kišobran koji može biti x u stolu, a Plavi je Plavi(x) zato što je skup Plavi u presjeku sa skupom Stol).
- Konačni izraz: ∃(x)(L(x) & D(x)) → M(x))
Provjeravanje istinitosti
Istinitost premisa i konkluzija u predikatnoj logici ne može se provjeriti istinitosnim tablicama jer teoretski postoji neograničen broj konstanti za individualne varijable, pa ih je nemoguće sve provjeriti. Predikatna logika istinitost provjerava pomoću stabla istinitosti.
Stablo istinitosti pokušava potvrditi negaciju konkluzije uz pretpostavku da su sve premise istinite. Ako se pokaže da sve premise mogu biti istinite, a konkluzija lažna, argument je nevaljan, jer iz istinitih premisa valjanim zaključivanjem može slijediti samo istinita konkluzija.
U predikatnoj logici istinitost se vrlo često provjerava dokazivanjem, koje je gotovo jednako dokazivanju u propozicijskoj logici, samo što još uvodimo i uklanjamo kvantifikatore. Dakle, pretpostavimo da su sve premise istinite, a konkluzija lažna. Ako to uspijemo pokazati, argument nije valjan, jer je apsurdno da iz istinitih premisa slijedi lažan zaključak.
Lemmonova pravila dokazivanja za predikatnu logiku (PDF)
Logika 1. reda – rješenje za sve?
I ne baš. Prisjetimo se kako smo u grubo definirali predikatnu logiku kao logiku koja spaja pojmovnu logiku i propozicijsku logiku. Pomisli li bismo da su onda sustavi usklađeni u predikatnoj logici. Izgleda da nisu. Npr. figura iz pojmovne logike Darapti i Felapton jesu nevaljani argumenti kada ih provjeravamo dokazivanjem pa čak i Vennovim dijagramima.
Darapti:
- Svi muškarci su dobri
- Svi muškarci su darežljivi
- —————————-
- Neki darežljivi su dobri
Na djelu je opet podrazumijevanje izrečenog. Aristotel je smatrao da je očito ako nešto vrijedi za sve da vrijedi i za neke. Iz npr. formule ∀x(Fx → Gx), po modernoj logici ne možemo zaključit (ne podrazumijeva se) da i neki Fx jesu Gx ako je formula izrečena za sve.
Literatura:
- Lemmon, E. J., “Beginning Logic”, CRC Press, 1971.
- Copi, Irving M.; Cohen, Carl; McMahon, Kenneth, “Introduction to Logic”, Pearson Education Limited, 2014., Fourteenth Edition