Što je sud i što je pojmovna logika?
Kako bismo razumjeli što je pojmovna logika, najprije trebamo definirati što je sud.
Sud je svaka izjava koja može biti istinita ili neistinita.
U najosnovnijem obliku sud mora imati jedan subjekt i jedan predikat, koji u sebi ima kopulu, a ona povezuje ostale elemente prikladne jednom predikatnom skupu. Najčešće je to riječ (glagol) koja označava postojanje, npr. je, jest, hoće itd. (On je čovjek; on jest pametan; on bijaše dobar; Sokrat hoće vino).
Pojmovna logika opisuje logiku koju je osmislio Aristotel u 4. stoljeću pr. n. e. Nazivaju je i silogističkom logikom jer je po Aristotelu silogizam (od grčke riječi za razumno zaključivanje) najmanji oblik argumenta, koji se sastoji od dviju premisa i jednog zaključka. Neki je nazivaju i kategoričkom logikom jer se uglavnom bavila kategoričkim sudovima, o kojima će kasnije biti više riječi.
Pojmovna logika je logika koja smatra da je jedan sud tvrdnja ili izjava koja može biti istinita ili neistinita i koja mora imati barem jedan subjekt i barem jedan predikat.
Engleski naziv za pojmovnu logiku jest term logic.
Današnja pojmovna logika uključuje promjene koje su kroz povijest uveli različiti filozofi. U pojmovnu logiku spada neposredno zaključivanje putem logičkog kvadrata, a uključuje i grafičko prikazivanje silogizama i pojmova Eulerovim i Vennovim dijagramima. Obrađuje i hipotetske sudove, tj. zaključke iz hipotetskih premisa.
Već iz samog naziva pojmovne logike vidljivo je da je pojam središnji dio argumenta. Pojmovna logika na pojmove gleda kao na veće i manje. Veći pojam je predikat, jer se smatra da subjekt potpada pod predikat, a manji pojam je subjekt. Uzmimo primjer:
- Svi ljudi su dobri
- Sokrat je čovjek
- —————————-
- Sokrat je dobar
U navedenom primjeru imamo zaključak Sokrat je dobar, u kojem pojam dobar ima ulogu većeg pojma, a Sokrat ulogu manjeg pojma. Premisu u kojoj se nalazi veći pojam nazivamo većom premisom, a premisu u kojoj se nalazi manji pojam (subjekt) manjom premisom. Postoji i srednji pojam, koji povezuje dvije premise, ali nije prisutan u zaključku. Uvriježena je praksa da silogizam započinje većom premisom.
Pojmovi, Vennov i Eulerov dijagram
Srećko Kovač pojam definira kao opće obilježje1 koje se može izraziti nazivom („stol“, „sestra“), sintagmom („školski odbor“), pa čak i duljim izrazom („trokatna kuća sa zelenom fasadom“).
Pojam je misao koja opisuje bića, stvari, pojave i radnje.
Svaki pojam ima obilježja koja opisuju bića, stvari, pojave i radnje. Što je više obilježja, to je sadržaj pojma veći i određeniji. Pritom je opseg takvog pojma malen jer obuhvaća samo ono što ima ta specifična obilježja – npr. „Boschova auto-pumpa“. Kada bismo rekli samo „auto-pumpa“, smanjili bismo sadržaj, ali povećali opseg pojma jer u njega ulazi i Boschova pumpa, i Renaultova itd.
I na temelju pojmova možemo izvoditi zaključke. Kada kažemo „ovo je nebijelo“, znamo da sigurno nije bijelo, ali da može biti i nešto što uopće nije boja, jer je pojam „nebijelo“ prema pojmu „bijelo“ protuslovan ili kontradiktoran. Dakle, u taj odnos spada sve što jednostavno nije bijelo, pa tako i pojam „auto“. Kada pojam „crno“ uspoređujemo s „bijelim“, taj odnos nazivamo suprotnim ili kontrarnim. U svakodnevnom govoru takvu razliku ne pravimo. Postoje i razdvojeni ili disparatni pojmovi, poput „auta“ u odnosu na „računalo“.
Postoje i unakrsni ili interferirajući pojmovi, koji dijele neke zajedničke odrednice, npr. „avion“ i „helikopter“.

Odnose pojmova možemo crtati tzv. Eulerovim dijagramima. Oni su vrlo intuitivni i zorno pokazuju u kakvim su odnosima pojmovi: jesu li podređeni trećem pojmu, jesu li unakrsni itd. I Vennovi dijagrami mogu pokazati takve odnose (kada pojmove smjestimo u sud), no manje su pregledni jer kružnice moraju biti fiksne i u pravilu jednake veličine.
Crtanje dijagrama važno je za prikazivanje valjanosti argumenata. Koriste se oba sustava, ali u pojmovnoj logici prednjači Vennov dijagram: iako je pri crtanju možda nezgrapniji od Eulerova, ne dopušta različite interpretacije koje vode do pogrešnog zaključka.
Prikaz Eulerovih dijagrama:

prikazan Eulerovim dijagramom, uz malu nepromišljenost filozofa/logičara, može proći kao valjani argument. Mogućnost različitog prikaza argumenta ujedno je diskvalifikacijska karakteristika – takav argument nužno je nevaljan.
Vennovi dijagrami oblikuju se tako da se sjenčanjem dijela kružnice prikaže isključenje kod univerzalnog suda, a znakom X označava se partikularni sud.
Prikaz Vennovih dijagrama:


Kružnice Vennovih dijagrama uvijek se moraju crtati tako da se međusobno presijecaju. Valja napomenuti da Vennov sustav dopušta i više od dvije ili tri kružnice. Teoretski ih je moguće nacrtati proizvoljno mnogo, no tada glavni problem postaje nepreglednost dijagrama.

Podjela sudova
Pojmovna logika sudove dijeli na:
- Kvantitetne
- Kvalitetne
- Modalne
- Relacijske
Kvantitetni sudovi izražavaju kvantitetu pomoću zamjenica. Npr. sud Svi ljudi su dobri univerzalni je sud jer sadrži zamjenicu svi. Sud Neki ljudi su dobri partikularni je sud jer sadrži zamjenicu neki. Pod univerzalne sudove mogu spadati i singularni sudovi, iako se izražavaju bez kvantifikatora svi i neki. Npr. Sokrat je čovjek ujedno znači: svatko sa svojstvima Sokrata je čovjek.
Kvalitetni sudovi su oni sudovi koji izražavaju kvalitetu koristeći afirmacijski oblik ili negacijski oblik zamjenica ili predikata. Npr. Nijedan čovjek nije dobar (ili svi ljudi nisu dobri) je negacijski oblik u kvalitetnom smislu, a svi ljudi su dobri je afirmacijski oblik suda. Isto vrijedi i za sud neki ljudi nisu dobri.
Modalni sudovi izražavaju se pomoću priloga poput nužno i vjerojatno.
Nužni sudovi nazivaju se apodiktičkim sudovima i izražavaju se prilogom nužno, npr. Trokut nužno ima tri stranice; Nužno je položiti sve ispite.
Problematski sud izražava se prilozima kao što su vjerojatno i moguće. Npr. Moguće je da smo bili preglasni; Vjerojatno će naš klub pobijediti.
Asertorički sudovi također spadaju pod modalne sudove. To su sudovi bez priloga nužno i vjerojatno u svojoj strukturi.
Relacijski sudovi su sudovi koji imaju karakterističan međusobni odnos.
Kategorički sud jednostavan je sud, dakle sud s jednim subjektom i jednim predikatom, među kojima je veza izravna. Npr. Sokrat je čovjek (S je P) – poveznica je kopula je.
Hipotetski sud složeni je sud povezan implikacijom (→). Npr. ako S, (onda) P: S → P.
Disjunktivni sud složeni je sud povezan uključivom disjunkcijom (∨). Npr. S ili P: S ∨ P.
Sudove u pojmovnoj logici možemo opisati gore navedenom klasifikacijom. Uzmimo sud ako svi ljudi budu dobri, svako će mjesto biti pogodno za život. Budući da sadrži zamjenicu svi, nema negacije, a ima implikaciju, možemo ga klasificirati kao univerzalno-afirmativno-hipotetski sud. Sud neki ljudi nisu dobri opisali bismo kao partikularno-negacijsko-kategorički sud. Literatura sudove rijetko opisuje i po relaciji, kako smo to ovdje učinili; gotovo se uvijek opisuju samo po kvaliteti i kvantiteti.
Neposredni zaključak i logički kvadrat
Koristeći logički kvadrat u stanju smo neposredno donositi neke zaključke na temelju jednog suda. Npr. ako imamo sud nijedan čovjek nije životinja, mi možemo zaključiti iz njega da neki ljudi nisu životinje i da svi ljudi nisu životinje. Logički kvadrat prikazuje odnose sudova. Postoje eksplicitna pravila o zaključcima putem logičkog kvadrata no možda je najlakše zaključivati „logički“ gledajući logički kvadrat.
Kritičari neposrednih zaključaka uopće, smatraju da možda takvi zaključci i nisu pravi zaključci već izražavanje suda na drugačiji način. Npr. Svi ljudi su dobri može se izreći i ovako: „nitko zao nije čovjek“. Riječ je o zaključku na temelju kontrapozicije u kojem subjekt i predikat mijenjanju mjesta. Je li riječ o nekom novom zaključku? Možda u ovom slučaju nije.
Silogizam
Silogizam je forma argumenta koji je sastavljen od dvije premise i jedne konkluzije.
Više silogizama povezanih u jedan argument naziva se polisilogizam.
Sorit je polisilogizam u kojem izostaje premisa koja je bila zaključak prethodnog silogizma, a na koju se nadovezuje novi silogizam2.
Kada unutar sorita izostaju veće premise, takav sorit nazivamo Gocleniusovim soritom, prema Rudolfu Gocleniusu (Rudolph Göckel), njemačkom logičaru iz 16. stoljeća. Sorit bez manjih premisa nazivamo Aristotelovim soritom.
Entimem je skraćeni oblik silogizma u kojem je zaključak izveden iz jedne premise, dok se druga podrazumijeva. Npr.: Astronauti su ljudi, dakle i astronauti griješe (podrazumijeva se premisa: svi ljudi griješe).3
Silogizam ima četiri valjane formalne figure. Figure su nastale tako što su pretpostavljene sve mogućnosti u kojima se može naći subjekt i predikat a iz kojih se može izvući valjani zaključak.
|
Figura 1 |
Figura 2 |
Figura 3 |
Figura 4 |
|
M P S M S P |
P M S M S P |
M P M S S P |
P M M S S P |
Kada figurama pridružimo kvalitetu i kvantitetu, nastaju modusi. Valjanih modusa ima 19 i svaki ima svoje ime [popis modusa]. Primjerice, silogizam Barbara ima premise i konkluziju izrečene u univerzalno-afirmativnom obliku. Dovoljno je iz imena izbaciti sve suglasnike i dobit ćemo samoglasnike koji označavaju kvantitetu i kvalitetu sudova, npr. Barbara
- Samoglasnik a – označava univerzalno-afirmativan sud (Svi ljudi…)
- Samoglasnik e – označava univerzalno-negacijski sud (Nijedan čovjek…)
- Samoglasnik i – označava partikularno-afirmativan sud (Neki ljudi…)
- Samoglasnik o – označava partikularno-negacijski sud (Neki ljudi nisu…)
Svi modusi počinju slovima B, C, D ili F. Početno slovo modusa neke figure pokazuje na koji se modus prve figure može svesti. Npr. modus Bramantip iz četvrte figure ima dvije univerzalno-afirmativne premise i partikularno-afirmativnu konkluziju. Zaključak Bramantipa možemo dobiti svođenjem (konverzijom) na modus Barbara.
Bramantip:
- Svi snažni strojevi su poželjni
- Svi poželjni su kamioni
- —————————-
- Neki kamioni su snažni strojevi
Ili
Barbara:
- Svi poželjni su snažni strojevi
- Svi kamioni su poželjni
- —————————-
- Svi kamioni su snažni strojevi (dakle, i neki kamioni su snažni strojevi, jer su svi kamioni snažni strojevi)
Logičke pogreške
Valjani silogizam je onaj silogizam koji je formiran u skladu s pravilima pojmovne logike. Valjani silogizam nužno ne mora biti istinit.
S druge strane imamo varave (parasilogizam) silogizme koji djeluju kao da su valjani iako premise i zaključak može biti istinit.
Aristotel je logičke pogreške dijelio na one proizašle iz jezika i one nastale izvan njega, kao plod nespretnog razmišljanja. Nabrojio ih je 134, a u suvremenoj se literaturi navodi 18 glavnih logičkih pogrešaka (iako i taj broj varira). Logičke pogreške odnose se na istinitost zaključka. Mogu nastati zbog formalne pogreške, ali su uglavnom vezane uz neformalnu logiku, pa je u prirodnom jeziku često teško uočiti jesu li ispunjeni uvjeti za logičku pogrešku. Budući da je Aristotel prvi počeo popisivati neformalne logičke pogreške, u školskim se udžbenicima one poučavaju u sklopu pojmovne logike.
Proglašavanje nečega logičkom pogreškom vrlo često ovisi o kontekstu i situaciji. Primjerice, pogreška ad verecundiam (pogreška pozivanja na autoritet) ovisi o tome hoćemo li prigovor shvatiti kao argument ili kao retoriku: prigovor nekog inženjera elektrotehnike o globalnom zatopljenju možemo shvatiti kao izjavu laika bez ikakva kredibiliteta i uvjerljivosti po tom pitanju. No zašto na taj prigovor ne bismo gledali kao na pokušaj kritičkog promišljanja jednog intelektualca? Dvoznačnost koja se javlja pri tumačenju logičkih pogrešaka problematična je jer je sasvim neizvjesno kako će tko protumačiti tuđe sudove.
Sve logičke pogreške (osim formalnih) „boluju“ od sličnog ili istog problema: kada je nešto u logici podložno subjektivnom tumačenju, ne možemo očekivati dosljedno zaključivanje.
Nenamjerna logička pogreška naziva se paralogizmom, a namjerna sofizmom.
Logičke pogreške dijele se i na one koje nastaju pri dokazivanju i na one koje nastaju pri zaključivanju. Tu razliku sada nećemo praviti, s obzirom na to da se paralogizmi javljaju pri dokazivanju. Slijedi nekoliko najpoznatijih logičkih pogrešaka:
Logička pogreška istozvučnosti – Greška nastaje kada riječ koja se isto piše i isto izgovara koristimo u različitim značenjima. Stanica je najmanji dio organskog tkiva. Putnički vlak stoji na stanici. Dakle, putnički vlak stoji na najmanjem dijelu organskog tkiva.
Logička pogreška dvosmislenosti – Greška nastaje kada sud nije posve jasan jer ovisi npr. o interpunkciji ili tonu izricanja. Sud Marko je baš poseban može se shvatiti tako da je Marko po nečemu iznimna osoba, ali i sarkastično – da ni po čemu dobrom nije iznimna, nego je, naprotiv, posebna po nekoj negativnoj osobini. Kada smisao ovisi o interpunkciji ili redoslijedu riječi u rečenici, takav sud nazivamo amfiboličnim. Takva znaju biti proročanstva.
Logička pogreška kompozicije – Greška nastaje kada na temelju svojstva nekog dijela zaključujemo o cjelini. Npr. ventilator u računalu jednostavnog je mehaničkog dizajna, pa iz toga zaključujemo da je i cijelo računalo jednostavno i razumljivo dizajnirano.
Logička pogreška divizije – Greška nastaje kada svojstva cjeline prenesemo na njezine pojedinačne dijelove. Npr. Francuzi su dobri. Ivan je Francuz. Dakle, Ivan je dobar.
Logička pogreška akcidencije – Greška nastaje kada pretpostavimo da ono što općenito vrijedi vrijedi i u posebnim okolnostima. Npr. čaša vina dnevno dobra je za zdravlje. Stoga i djeca trebaju piti vino.
Ad-logičke pogreške
Tzv. ad-logičke pogreške pripisuju se Johnu Lockeu, koji je neke od njih uočio i opisao u djelu „Ogled o ljudskom razumu5“. Iako ih Locke ne naziva pogreškama (to se tumačenje nametnulo tek kasnije), ističe ih kao sredstva kojima netko u argumentaciji želi pobijediti u raspravi.
Ad verecundiam je pogreška koja nastaje kada se u argumentiranju pozivamo na nečiji autoritet iako ta osoba nije autoritet u području o kojem razgovaramo. Npr. moralno je dobro posvajati djecu jer to radi Angelina Jolie.
Ad ignorantiam je greška u zaključivanju koja nastaje kada nam nedostaju informacija ne bismo li zaključili istinito i valjano. Npr. ne postoje dokazi o postojanju izvanzemaljaca. Stoga, izvanzemaljci nepostoje. Logička pogreška je i u obrnutoj situaciji kada tvrdimo da izvanzemaljci postoje jer ne postoje dokazi koji suprotno opovrgavaju.
Ad misericordiam opisuje pogrešku koju činimo kada zaključujemo na temelju tuge i sažaljenja. Npr. žalostan sam jer mi je umro pas. Zbog toga zaslužujem odgodu ispita.
Ad baculam možda čak i nije logička pogreška. U pravilu, ona označava grešku u zaključivanju i dokazivanju kada od sugovornika tražimo da prihvati naše argumente ili će dobiti štapom. Imenica baculam u prijevodu znači štap.
Ad hominem označava pogrešku koju činimo kada sugovornika u raspravi počnemo napadati osobno jer nam argumenti ne idu u prilog. Npr. „Ili p ili ne-p“ za mene nije argument ako dolazi od tebe, poznatog beskrupuloznog lažljivca.
Ad populum jest logička pogreška koja nastaje kada svoje zaključke potkrjepljjemo kvatifikatorima. Npr. Svi su rekli da sam trebao dobiti prvu nagradu… ili većina kaže da je to u redu.
Reductio ad absurdum označava argument u kojem se premise ili konkluzije dovode do nemogućeg, odnosno apsurdnog zaključka. U formalnoj logici ona označava situaciju u kojoj imamo istinite premise i neistinit zaključak.
Petitio principii ili logička pogreška cirkularnosti. Greška nastaje kada kao premisu upotrebljavamo nešto što se tek ima dokazati. On je dobar čovjek. Stoga bi bilo mudro dati mu priliku kako bi ga upoznao.
Ignoratio elenchi, ili pogreška irelevantnog zaključka: u argumentaciji zaključujemo nešto sasvim nebitno za temu o kojoj raspravljamo. Npr. sva su desetorica iz vijeća nominirala kontroverzni film XY za glavnu nagradu. Dakle, u vijeću sjede samo muškarci.
Non sequitur je pogreška kod koje zaključak ne slijedi iz premisa. Obično se svrstava u neformalnu logiku, no može se javiti i u formalnoj logici.
Kategorijalna pogreška jest logička greška koja se zbiva prilikom davanja primjera uz pomoć analogije. Npr. Jezik nacija mijenja poput živog organizma koji se prilagođava novim okolnostima.
Nedostaci pojmovne logike
U udžbenicima su primjeri iz pojmovne logike najčešće prikazani u obliku s dvjema premisama i jednim zaključkom. No izriču li se argumenti doista tako? Jesu li dovoljne samo dvije premise? Nisu li argumenti češće izrečeni u obliku polisilogizma?
Upravo su polisilogizmi glavni kamen spoticanja u pojmovnoj logici. Evo jednog kraćeg polisilogizma:
- Svi ljudi su dobri
- Nijedan liječnik nije lud
- Marko je liječnik
- Neki ljudi su liječnici
- —————————-
- Neki liječnici su dobri i Marko nije lud.
Da bismo uvidjeli je li takav argument valjan, potrebna je izrazita pronicljivost, čak i ako poznajemo pravila pojmovne logike. Kada bismo ga crtali Vennovim ili Eulerovim dijagramima, dobili bismo prikaz koji opet može zbunjivati zbog količine informacija. Nezgrapnost sustava pojmovne logike, koja lako vodi do pogreške, možda je i glavni razlog zašto je formalna logika krenula u smjeru matematičke egzaktnosti, jednostavnosti i eksplicitnosti.
Propozicijska logika imala je odgovore na kritike upućene pojmovnoj logici. Riječ je o sustavu koji je egzaktan, jednostavan, eksplicitan i dovoljno apstraktan da odvoji sadržaj od forme.
Pri učenju pojmovne logike silogizmi se vrlo često prikazuju u klasičnom obliku: dvije premise i jedna konkluzija. No izriču li se argumenti u stvarnosti u takvom obliku? Gotovo uvijek pred sobom imamo entimeme ili sorite. I ne samo to: u argumentu često imamo više sudova izrečenih kao jedan veći sud. Možda ipak previše za pojmovnu logiku.
Literatura: