Što je logika 2. reda?
Logika drugog reda nastala je s ciljem proširenja logike prvog reda, koja zapisuje odnose između pojmova, tj. svojstva i objekata s tim svojstvima. Nekim se oblikom logike drugog reda služio Frege, iako je bio uvjeren da zapisuje ono što danas nazivamo logikom prvog reda.
Logika prvog reda relativno je bliska prirodnom jeziku jer njezina gramatika dopušta i izražavanje formula s kvantifikatorima svi i neki. Korištenjem kvantifikatora možemo formulom donekle izraziti sud izrečen prirodnim jezikom.
Logika drugog reda ima identičnu sintaksu kao i logika prvog reda s jednom bitnom razlikom – dopušta izražavanje svojstva ili predikata uz pomoć kvantifikatora.
U tom je smislu logika 2. reda znatno bliža izražajnosti prirodnog jezika nego logika 1. reda.
Promotrimo primjer:
Svi ljudi vole palačinke = Vx(L(x) → P(y) ∧ V(x, y)) [logika prvog reda]
Svi ljudi vole sve palačinke = VxVP(L(x) → P ∧ V(x, P)) [logika drugog reda]
ili
VxVy(L(x) → P(y) ∧ V(x, y)) [logika prvog reda]
Kao što se vidi, formula za drugu rečenicu izražajnija je i jasnija, možda čak i jednostavnija, jer sustav dopušta kvantificiranje predikata. Kada bismo ostali samo u sustavu logike prvog reda, morali bismo kvantificirati varijablu kojoj je pojam palačinke predikat.
Logika drugog reda prilagodljivija je ljudskom toku misli, no ipak nudi egzaktnost, sustavnost i matematičnost (mogućnost računanja), kao i logika prvog reda, koja je slična svojstva naslijedila od propozicijske logike.
Semantika i dokaz
Tzv. standardna semantika dopušta uporabu kvantifikatora za sve elemente nekog skupa, i ne samo to: doseg kvantifikatora takav je da obuhvaća sve skupove, funkcije ili predikate. Neki takvu semantiku nazivaju i potpunom semantikom.
Postoji i Henkinova semantika, koja je vrlo slična semantici logike 1. reda: doseg kvantifikatora u njoj je ograničen. Ne obuhvaća sve skupove, funkcije ili predikate, pa je manje izražajna, a time i ograničavajuća. No zato je jasnija, jer nam je doseg kvantifikatora poznat.
Problem oko logike 2. reda leži u nemogućnosti izvođenja klasičnog deduktivnog dokaza. Varijable mogu biti takve da obuhvaćaju sve podskupove nekog skupa. Rješenje tog problema možemo inicirati na način da na logiku drugog reda gledamo samo kao na modalnu logiku – dakle varijable i predikati odgovaraju samo jednom specifičnom svemiru/modelu. Onda se postavlja pitanje: čemu tolika izražajnost ako se opet moramo ograničiti na samo jedan univerzum? Stoga logičari skloni deduktivnom dokazivanju smatraju da domena formule treba biti definirana (dakle da kvantifikatori obuhvaćaju samo neke podskupove, i univerzalni i egzistencijalni), služeći se Henkinovom semantikom. Do takve nejasnoće dolazi zato što logika 2. reda nije potpuna i konačna. U potpunim sustavima mogu se formirati jasna pravila za izvođenje dokaza. Neki logičari i filozofi smatraju da logika 2. reda zbog spomenutih manjkavosti nije ni prava logika.
Literatura:
- Enderton, Herbert B., “Second-order and Higher-order Logic”, The Stanford Encyclopedia of Philosophy (Fall 2015 Edition), Edward N. Zalta (ed.), URL = https://plato.stanford.edu/archives/fall2015/entries/logic-higher-order/
- Väänänen, Jouko, “Second-order logic and foundations of mathematics”, The Bulletin of Symbolic Logic, Volume 7, Number 4, Dec. 2001
- Rossberg, Marcus, “First-Order Logic, Second-Order Logic, and Completeness”